Vježbam jogu kol'ko više moguuua uz ratluk treniram karatluk odričem se od hranu gurmansku prelazim na vegetarijansku ... tako je nekako išla stvar od Rokera Smoravu ! a pjevao ju je moj bivši svaki puta kad bih odrolalaprostirku usred zajedničkog dnevnog boravka gonjena uglavnom osjećajem krivnje.
Zbog uživanja u hrani ili čistoj lijenosti :). Naime nisam neki disciplinirani tip, vjerojatno zbog toga što sam jedinica i od mene se monstruozno puno očekivalo u djetinjstvu stoga nikada nisam imala slobodnoga vremena, osim srijedom - koju sam prozvala ''svetom'' pa se to moranje u kasnijoj dobi pretvorilo u čisti otpor, anarhizam, neposlušnost i odbijanje bilo kakvih rasporeda i - okvira.
Ako tome dodamo prirodni antagonizam prema bilo kakvim sportskim aktivnostima koje su isključivale nošenje lakastihcipela - nesportska je zvijezda rođena odnosno materijalizirana u mome liku i djelu.
Joga je od početka bila nešto drugo. Joga je ljubav. Počela sam vježbati prije 7, 8 godina u tadašnjemu Nava centru. KodStevena Liebesa koji je tako postao moj prvi joga učitelj. Skulirani tip, pravi učitelj, ni previše ni premalo, ni preosoban ni preduhovan - aman taman za početnika i nevjernika poput mene (tada su me živcirali spiritualci). Steven je u to vrijeme bio na ratnoj nozi s vlastitim tijelom i to nam je bila jedna od zajedničkosti.
Naime, od pubertetskih sam se dana, bezuspješno pokušavala riješiti vlastitih oblina. Htjela sam duge, tanke noge, kakve su krasile sve moje sestrične, koje su pritom bile visoke preko 1,75 cm, imale velike cice i malu guzu. Ne moram objašnjavati da sam potpuno suprotnoga stasa. Skladnoga doduše, ali s kraćim batkom, većim bokom, užim strukom i manjom košaricom grudnjaka ;).
Kakva je to glupost! Htjeti biti netko drugi. Em što je najuzaludnija od svih uzaludnosti, em je potpuno bespotrebna. Ljepota je ionako u očima promatrača. I onog unutrašnjeg, vlastitog, i svih ostalih izvana. A biti žena s oblinama je najprirodnija pojava u Svemiru. Štogod modna industrija mislila o tome!
Da se sad malo vratim na jogu … joga je dakle bilo jedino kretanje koje sam smatrala smislenim. Nisam se morala natjecati, sve odjednom napraviti, imala sam vremena upoznavati svoje tijelo i prilagođavati mu se, a ne gurati u nemoguće pozicije s ciljem da se dokažem učitelju, suvježbačima, dragome Bogu ... samoj sebi.
To je za mene od početka bila meditacija u pokretu. I jedina prilika, jedinih sat i petnaest minuta u danu kad sam bila sama sa sobom i svojim tijelom točno takvim kakvo jest taj dan. I nisam željela da bude drugačije. Niti su me izvana, a bogami ni iznutra, tjerali na to.
Učila sam prihvaćanje. Bez osuđivanja, bez pritisaka, ljutnje, uspoređivanja s drugima ... i tako iz godine u godinu počeh uživati u samoj praksi kao i u samoj - sebi.
Ne mogu još uvijek napraviti neke pozicije koje zahtjevaju jak centar - jerbo ga ili nemam ili ga ne znam koristiti ili je mojapozadina ipak prevelika da bi je taj siroti centar mogao održavati u balansu s ostatkom tijela.
Imam i trbuščić u ''svijeći'' s kojim se svake zime suočavam na način: ''drugi šlauf u oči'' pa mi uglavnom služi za čitanje natpisa na majicama koje nosim na vježbanje. Na ovozimskome šlaufiću je pisalo; ... like lotus in muddy waters ... ostatak je ostao skriven, i s gornje i s donje strane, tako da sam uvijek gledala samo dio quote-a sa Sanghine majice za vježbanje, na kojoj btw piše May We Live Like The Lotus, at Home in Muddy Waters / Buddha.
Jogu nisam počela vježbati da smršavim. Niti da se prosvijetlim, niti da mogu ugurat’ nožni palac u lijevu nosnicu - počela sam jer sam htjela upoznati svoje tijelo i zavoljeti ga točno takvo kakvo jest. Joga mi pomaže da mu dam svu moguću pažnju i ljubav i umirim svoj ludi um te osjetim, osluhnem vlastiti dah odnosno - život.
I zato volim vinyasu više od ashtange, jer volim flow, mekoću, istezanje plesu nalik, disanje ... za mene je to izlazak iz oklopa društvom propisanoga tijela, uma, dana, forme, norme i ulazak u ljepotu onoga što jesam.
Iako, nije mi bilo svejedno kad bih se morala presvlačiti, jos u staroj Sanghi, u svlačionici punoj vitkih, vretenastih, superfleksibilnih ashtangica. Dolazila bih uvijek nakon njihovog sata, na vinyasu ili slow flow (luzerica!) pa bih povremeno i pomislila da moram i ja tako izgledati ako vježbam jogu ili da ću možda jednom tako izgledati, ako zavolim ashtangu ;).
Iste takve žene, s nogama zavezanim oko vrata, krase i stranice poznatih ženskih magazina koji pišu o jogi … e pa dosta tog maltretiranja – pomislih jednoć i još zdušnije nastavih vježbati zajedno sa svim svojim jastučićima na tijelu. Joga je puno više od asane i zapravo je prirodna pojava u životu svakog pojedinca kako ljudske tako i životinjske vrste (naglasak je na sisavcima, ako imate psa, znat ćete o čemu govorim / pišem).
Zato bih voljela jednom doživjeti da neka jogina, američkoga podrijetla, ali indijskoga jogičkoga imena, npr.Yoga Devi Prem Mršava, s naslovnice Yoga Journala, u svijeći / Sarvangasani ispusti malo zraka – čisto da znam da se konačno opustila!
To make long story short: sva su, ženska, tijela lijepa, žene uglavnom jesu oblinaste i kao takve neka dođu vježbat jogu! I ne samo to / dozvoljeno je obline voljeti, uzgajati, pokazivati i uživati u istima! Kao i u hrani, ali o tome nekom drugom prilikom ;).
Jelena Iva Nikolić
Zbog uživanja u hrani ili čistoj lijenosti :). Naime nisam neki disciplinirani tip, vjerojatno zbog toga što sam jedinica i od mene se monstruozno puno očekivalo u djetinjstvu stoga nikada nisam imala slobodnoga vremena, osim srijedom - koju sam prozvala ''svetom'' pa se to moranje u kasnijoj dobi pretvorilo u čisti otpor, anarhizam, neposlušnost i odbijanje bilo kakvih rasporeda i - okvira.
Ako tome dodamo prirodni antagonizam prema bilo kakvim sportskim aktivnostima koje su isključivale nošenje lakastihcipela - nesportska je zvijezda rođena odnosno materijalizirana u mome liku i djelu.
Joga je od početka bila nešto drugo. Joga je ljubav. Počela sam vježbati prije 7, 8 godina u tadašnjemu Nava centru. KodStevena Liebesa koji je tako postao moj prvi joga učitelj. Skulirani tip, pravi učitelj, ni previše ni premalo, ni preosoban ni preduhovan - aman taman za početnika i nevjernika poput mene (tada su me živcirali spiritualci). Steven je u to vrijeme bio na ratnoj nozi s vlastitim tijelom i to nam je bila jedna od zajedničkosti.
Naime, od pubertetskih sam se dana, bezuspješno pokušavala riješiti vlastitih oblina. Htjela sam duge, tanke noge, kakve su krasile sve moje sestrične, koje su pritom bile visoke preko 1,75 cm, imale velike cice i malu guzu. Ne moram objašnjavati da sam potpuno suprotnoga stasa. Skladnoga doduše, ali s kraćim batkom, većim bokom, užim strukom i manjom košaricom grudnjaka ;).
Kakva je to glupost! Htjeti biti netko drugi. Em što je najuzaludnija od svih uzaludnosti, em je potpuno bespotrebna. Ljepota je ionako u očima promatrača. I onog unutrašnjeg, vlastitog, i svih ostalih izvana. A biti žena s oblinama je najprirodnija pojava u Svemiru. Štogod modna industrija mislila o tome!
Da se sad malo vratim na jogu … joga je dakle bilo jedino kretanje koje sam smatrala smislenim. Nisam se morala natjecati, sve odjednom napraviti, imala sam vremena upoznavati svoje tijelo i prilagođavati mu se, a ne gurati u nemoguće pozicije s ciljem da se dokažem učitelju, suvježbačima, dragome Bogu ... samoj sebi.
To je za mene od početka bila meditacija u pokretu. I jedina prilika, jedinih sat i petnaest minuta u danu kad sam bila sama sa sobom i svojim tijelom točno takvim kakvo jest taj dan. I nisam željela da bude drugačije. Niti su me izvana, a bogami ni iznutra, tjerali na to.
Učila sam prihvaćanje. Bez osuđivanja, bez pritisaka, ljutnje, uspoređivanja s drugima ... i tako iz godine u godinu počeh uživati u samoj praksi kao i u samoj - sebi.
Ne mogu još uvijek napraviti neke pozicije koje zahtjevaju jak centar - jerbo ga ili nemam ili ga ne znam koristiti ili je mojapozadina ipak prevelika da bi je taj siroti centar mogao održavati u balansu s ostatkom tijela.
Imam i trbuščić u ''svijeći'' s kojim se svake zime suočavam na način: ''drugi šlauf u oči'' pa mi uglavnom služi za čitanje natpisa na majicama koje nosim na vježbanje. Na ovozimskome šlaufiću je pisalo; ... like lotus in muddy waters ... ostatak je ostao skriven, i s gornje i s donje strane, tako da sam uvijek gledala samo dio quote-a sa Sanghine majice za vježbanje, na kojoj btw piše May We Live Like The Lotus, at Home in Muddy Waters / Buddha.
Jogu nisam počela vježbati da smršavim. Niti da se prosvijetlim, niti da mogu ugurat’ nožni palac u lijevu nosnicu - počela sam jer sam htjela upoznati svoje tijelo i zavoljeti ga točno takvo kakvo jest. Joga mi pomaže da mu dam svu moguću pažnju i ljubav i umirim svoj ludi um te osjetim, osluhnem vlastiti dah odnosno - život.
I zato volim vinyasu više od ashtange, jer volim flow, mekoću, istezanje plesu nalik, disanje ... za mene je to izlazak iz oklopa društvom propisanoga tijela, uma, dana, forme, norme i ulazak u ljepotu onoga što jesam.
Iako, nije mi bilo svejedno kad bih se morala presvlačiti, jos u staroj Sanghi, u svlačionici punoj vitkih, vretenastih, superfleksibilnih ashtangica. Dolazila bih uvijek nakon njihovog sata, na vinyasu ili slow flow (luzerica!) pa bih povremeno i pomislila da moram i ja tako izgledati ako vježbam jogu ili da ću možda jednom tako izgledati, ako zavolim ashtangu ;).
Iste takve žene, s nogama zavezanim oko vrata, krase i stranice poznatih ženskih magazina koji pišu o jogi … e pa dosta tog maltretiranja – pomislih jednoć i još zdušnije nastavih vježbati zajedno sa svim svojim jastučićima na tijelu. Joga je puno više od asane i zapravo je prirodna pojava u životu svakog pojedinca kako ljudske tako i životinjske vrste (naglasak je na sisavcima, ako imate psa, znat ćete o čemu govorim / pišem).
Zato bih voljela jednom doživjeti da neka jogina, američkoga podrijetla, ali indijskoga jogičkoga imena, npr.Yoga Devi Prem Mršava, s naslovnice Yoga Journala, u svijeći / Sarvangasani ispusti malo zraka – čisto da znam da se konačno opustila!
To make long story short: sva su, ženska, tijela lijepa, žene uglavnom jesu oblinaste i kao takve neka dođu vježbat jogu! I ne samo to / dozvoljeno je obline voljeti, uzgajati, pokazivati i uživati u istima! Kao i u hrani, ali o tome nekom drugom prilikom ;).
Jelena Iva Nikolić